Bogomir Herman o jugoslovenskoj revoluciji

U sredu, 31. maja u 18 časova, u Galeriji Artget (Trg Republike 5/1) održaće se promocija knjige „Herman, Quo vadimus“, koju smo zajednički uredili ja i Dragan Stojković. Tim povodom, na svom sajtu objavljujem isečak iz knjige, u kojem Bogomir Herman u Otočcu decembra 1943. godine, nakon stupanja u partizane, iznosi svoj prvi utisak o antifašističkoj borbi i revolucionarnim dešavanjima na slobodnoj teritoriji.

Koncem marta ili početkom aprila upoznao sam se i s platformom narodnooslobodilačkog pokreta. Nije mi bilo lako pri duši i gledao sam u njoj potvrdu moga pesimizma u pogledu političkog ishoda ovoga rata. Demokratski režimi, pravo privatnog vlasništva i privatne inicijative itd., sve to zvučalo mi je kao načelna programatska deklaracija, koja ima služiti kao osnova za obnovu Jugoslavije kao građansko-demokratske države. Smatrao sam da je kao minimum za osiguranje kakve-takve demokracije u našoj zemlji potrebno izmijeniti sadanju našu agrarnu strukturu. Zato sam se odmah dao na posao, da prikupljam materijal za izradu jedne opsežnije studije o agrarnom pitanju i u njoj izložim neophodnu potrebu reorganizacije naše poljoprivrede i u vezi s tim, podizanja industrije inicijativom i sredstvima države. Moja je namjera bila da pristupim narodnooslobodilačkom pokretu s ovim djelom da bih mu donio razrađene ekonomske probleme naše zemlje, kojima se kod nas malo tko bavio. U tome, međutim, prekinuo me je poziv zagrebačke policije da dođem na preslušanje. Spakovao sam prikupljeni materijal i napisani dio studije i prebacio se sa svojom drugaricom 9. septembra 1943. na oslobođeni teritorij preko partijske veze u Dubravi.

Kao što se vidi, došao sam ovamo po antifašističkoj liniji, smatrajući da narodnooslobodilački pokret stoji na građansko-demokratskom stanovištu. A ovdje sam našao vlast sovjeta pod rukovodstvom Komunističke partije! To je, drugovi, bravurozno djelo. Ono što sam vidio od Prigorja, kroz Posavinu, Žumberak i dalje sve do Otočca, ne može a da ne zadivi čovjeka, koji umije procijeniti, koliko je sposobnosti, truda i požrtvovanosti potrebno da se izvrši takva organizacija. Dakako, ima i nedostataka i praznina. Narodu je teško u krajevima gdje se kroz duže vrijeme u većim koncentracijama zadržavaju naše čete. Politički rad nema dovoljnog ekstenziteta radi ograničenog tiraža naših listova i drugih publikacija kao i zbog nedovoljnog broja drugova, sposobnih da živom riječju djeluju na široke narodne mase. Teritorij nam je isprekidan područjima koja još drži neprijatelj, tako da nemamo jedinstvenog privrednog područja, pa uslijed toga ni ravnomjernije ishrane četa i naroda, ni ravnomjernije raspodjele tereta oko izdržavanja vojske i političkih radnika. Ali to su sve objektivne poteškoće, koje se prethodno moraju ukloniti i uklanjaju se vojnim operacijama. I pored tih i drugih praznina, ono što je ovdje stvoreno – više je nego što izgleda čovječanski moguće. Ja volim i cijenim umjetnost, ne samo u pjesništvu, slikarstvu i muzici, nego i u politici i organizaciji. A ovo što je ovdje stvoreno pod tako teškim uslovima umjetničko je djelo: revolucionarna ofanziva pod umjerenim parolama, prevaljivanje puta u dobro sračunatim etapama i nadasve organizacija vojske, njen vedri optimizam, njena savršena taktika gerilskog ratovanja, koja neprijatelja sili, da idući cestama i glavnim putevima, udara po praznom, prima teške udarce iz zasjede i upada u krvave klopke.

Za zainteresovane preporučujem i moj intervju o knjizi na Mašini i recenziju Jaroslava Pecnika u Novom listu. Knjiga se može naručiti direktno kod izdavača.